Financiranje sporta u RH

Sustav financiranja sporta u Hrvatskoj sličan je europskom sustavu, koji se zasniva na mješovitom modelu financiranja sporta. Karakteristika je tog modela da se sve više smanjuju fiskalni  izvori, što u nas još uvijek ne mogu nadomjestiti oskudni tržišni izvori i načini financiranja sport. Stoga je ovakav sustav nedjelotvoran i dugoročno će imati negativne posljedice za razvoj sporta u Hrvatskoj.

 Iz strukture je hrvatskog sporta vidljivo da je sport složena društvena djelatnost koja ulazi u sva područja društvenog i gospodarskog života. Sport je u Hrvatskoj uvijek imao karakter   "djelatnosti od posebnog društvenog interesa", što je ranije bilo zajamčeno i Ustavom. Polazeći od takvih karakteristika, regulirani s načini i uvjeti financiranja sporta. Takozvane javne potrebe u sportu uvijek su se financirale iz proračunskih izvora.

Iako se za sport u Hrvatskoj  ne izdvaja previše,  financiranje sporta je veliki problem za državu koja se nalazi u velikoj gospodarskoj krizi. Nažalost, dobri sportski rezultati više ne jamče  poslovni uspjeh sportskih organizacija (Cibona, opterećena financijskim problemima je pred gašenjem, dok ništa bolje nije ni u Košarkaškom klubu Zadar).  Sponzori su zbog toga vrlo važni za opstanak klubova jer o njihovoj brojnosti, velikim dijelom ovisi poslovni uspjeh sportskih organizacija. No, značajni se prihodi ostvaruju od transfera igrača. Stoga bi se dalo raspraviti o tome tko je kriv za gašenje sportskih klubova? Država ili loše upravljanje klubom (transferi i privlačenje sponzora)?

Financiranje sporta

Problem financiranja sporta evidentan je u svim zemljama bez obzira na njihovu razvijenost (mjerenu nacionalnim dohotkom ili drugim pokazateljima). Ekonomski siromašnije zemlje, radi vlastite promidžbe, ponekad ulažu veći dio nacionalnog dohotka u sport od razvijenijih zemalja.

Možda najznačajniju ulogu u financiranju određenog sporta ima upravo popularnost dotičnog sporta u nekoj zemlji ili regiji. 

Kada su u pitanju izvori financiranja sporta u svijetu, Šugman navodi dva temeljna izvora: proračunska i neproračunska sredstva. Pod proračunskim sredstvima podrazumijevaju se:

·         Sredstva državnog proračuna
·         Sredstva lokalnih zajednica
·         Sredstva sportskih fondacija i od igara na sreću
·         Neproračunska sredstva obuhvaćaju :
·         Sredstva sponzora
·         Sredstva donatora
·         Sredstva od gospodarskih djelatnosti
·         Darove i članarine
·         Druga sredstva (tombole , srećke , suveniri i sl.)

 Danas je razvoj sporta u razvijenijim zemljama pretežito vezan uz vlastite izvore financiranja, dok se financiranje iz proračuna javlja samo kao dopunski izvor sredstava i to samo za određene sportske programe.

 Posebno je važan problem financiranja velikih sportskih priredaba ,  poput europskih i svjetskih natjecanja. Za takve sportske manifestacije primjenjuju se različiti modeli financiranjakao:[1]

 - Model državnog financiranja

- Model financiranja u sprezi s privrednim korporacijama

- Mješoviti model financiranja

---

[1] Bartoluci, M., Škorić, S., :Menadžment u sportu , Odjel za izobrazbu trenera Društvenog veleučilišta u Zagrebu – Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu , Zagreb 2009. 32.str.

Definicije i specifičnosti menadžmenta sporta

Beech navodi kako proces sporta kao businessa, u svom razvoju prolazi kroz sedam faza, u svojim razmatranjima sportskog menadžmenta ne uzima u obzir one organizacije koje nisu došle do treće faze razvoja (stratifikacije ) jer se sport tada pojavljuje kao organizacija i dobiva "financijsku, marketinšku dimenziju i dimenziju brige o ljudskim kadrovima u okviru svog poslovanja".

DeSensi, Kelley, Blanton i Beitel  pod sportskim menadžmentom podrazumijevaju "bilo koju kombinaciju vještina koje se odnose na planiranje, organiziranje, upravljanje, kontrolu, financiranje, vođenje,   vrednovanje unutar konteksta organizacije ili odjeljenja čiji su primarni proizvod ili usluga vezani uz sport  i/ili fizičku aktivnost.„

Quaterman i Li navode kako se sportski menadžment sastoji od više procesa koji se odnose na: donošenje odluka (svojstven svim procesima), planiranje, organiziranje, upravljanje kadrovima, vođenje, motiviranje, komuniciranje te kontroliranje, a u svrhu postavljenih ciljeva organizacije.

Jedna od definicija sportskog menadžmenta zasniva se na "koordinaciji različitih aktivnosti, tehnologija i procesa usmjerenih u pravcu učinkovitog stvaranja sportskih rezultata i stvaralaštva".

Bednarik  navodi kako se sport sastoji od više aktivnosti, stoga u sportskom menadžmentu koordinacija predstavlja njegovu osnovnu ulogu.

Možemo zaključiti kako se u osnovi poimanja sportskog menadžmenta nalazi primjena principa menadžmenta u djelatnosti sporta (koliko god široko ili usko pojedini autori promatrali ovu djelatnost), ali naravno uzimajući u obzir specifičnosti te djelatnosti . [1]

SPECIFIČNOSTI SPORTSKOG BUSSINESSA

• Organizacija ne može postojati bez izravnih konkurenata
• Organizaciju natjecanja kontroliraju različita upravljačka tijela
• Fokus aktivnosti je na događaju
• Skup konkurenata definira se u okvirima liga čiji se sudionici mijenjaju svake godine ovisno o  postignutim sportskim rezultatima
• Direktni prihodi od takvih natjecanja uobičajeno su sezonskog karaktera
• Organizacije moraju ostvarivati redovitije prihode i to na temelju indirektnih prihoda
• Nesigurnost krajnjeg rezultata natjecanja formira bazu za određivanje privlačnosti sporta

---

[1] Bartoluci, M., Škorić, S., :Menadžment u sportu , Odjel za izobrazbu trenera Društvenog veleučilišta u Zagrebu – Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu , Zagreb 2009., 75.str.